Grad Bihać - Privreda
Historija

Historija svakog grada, pa tako i Bihaca je historija procesa dugog trajanja, a ne historija uvijek novih pocetaka. U pisanim dokumentima Bihac se prvi put spominje 26. februara 1260. godine u povelji ugarskog kralja Bele IV. Iz oskudnih podataka ove isprave jasno proizilazi da se Beli IV 1260. godine obratio toplicki opat s molbom da mu pokloni kraljevski posjed Kralu i to zato što su tada topuski cisterciti, uz kraljevsku dozvolu, gradili na Otoku sv. Ladislava, kako se nekad zvao Bihac, svoje kuce i toranj za njihovu odbranu. Prema tome, cisterciti su u samome Bihacu poceli, ocito nakon tatarske provale, graditi utvrdu i neke zgrade i tada traže kraljevsku pomoc i njegovu zemlju Kralu, kraljevsku zemlju, koju su do tog vremena uživali kraljevski vitezovi Pridislav i Ludugar. Ali ime pod kojim se Bihac prvi put javlja u izvorima "Otok sv. Ladislava" ukazuje na još stariju historiju Bihaca. Ovo ime nam govori da je nastanak grada Bihaca vezan za ugarskog kralja Ladislava, svetog kralja, apostolskog vladara, prvog Arpadovica koji je prešao Drava. Da bi, nakon zaposjedanja Slavonije 1091. godine, uspješno branio rubove Panonskog basena, on je podgao niz gradova, medu kojima i castrum na Otoku sv. Ladislava. Ali, kako nijedna tvrdava nije mogla postojati bez stalnih ljudskih naseobina, ubrzo uz tvrdavu nice i varoško naselje, zametak kasnijeg trga (foruma) i varoši.

Postojanje ovog civilnog naselja (trgovacki i zanatski grad) potvrdeno je u jednoj od odredbi Marijina privilegija iz 1262. godine, iz koje doznajemo da Bišcani vec odavno uživaju neke povlastice pri placanju dažbina na trgovima ugarskog kraljevstva. Razlog za navedene povlastice nalazio se u veoma povoljnom položaju Bihaca, koji je vrlo rano morao privuci pažnju svojom izuzetnom strategijskom važnošcu. Bihac je, naime, bio smješten na samoj granici srednjovjekovne Hrvatske i Slavonije, uz to i na komunikaciji koja je spajala srednjoevropski sa sredozemnim bazenom, na tzv "vojnickoj cesti". Kada, 26. februara 1260. godine Bela IV dozvoljava cistercitima podizanje tornja na "Otoku sv Ladislava", on izricito naglašava da to cini radi njihove odbrane i na korist kraljevstva. Ta se ideja ogledala u tome da se stvori jedno jako kraljevsko uporište na ovim prostorima. Istom idejom Bela IV ce se rukovoditi i dvije godine kasnije kada je 1262. godine, preko svoje žene kraljice Marije dodjelio Bihacu status slobodne kraljevske varoši, kakav su do tada imali Gradec kod Zagreba i Varaždin i Virovitica u slavonskom dukatu. Za razliku od navedenih gradova, Bišcani su dobili odredene privilegije koje su samo oni imali. Medu ovim slobodam poseno se istice oslobadanje Bišcana obaveze besplatnog ustupanja kuca za konacište hrvatskom banu i njegovoj pratnji, poslednjeg, makar i simbolicnog znaka potcinjenosti. Po ugarskom srednjovjekovnom pravu, svi rijecni otoci bili su u vlasništvu kraljica, pa je shodno tome i pravo na dodjelu privilegija Bišcanima pripalo kraljici, s obzirom da je civilno naselje Bihac formirano na otoku.

Ovom idejom rukovodit ce se gotovo svi kraljevi iz dinastije Arpadovica, ali i Anžuvinaca. "Civitas Byhyg", kako se u XIV stoljecu obicno naziva Bihac, jedan je od rijetkih koji je sacuvao kontinuitet kraljevske slobode sve do u XV stoljece. Privrženost Bišcana, a i vlastite interese u ovom gradu nastojala je kraljevska vlast osigurati redovnim potvrdivanjem priivlegija. 1279, 1322, 1326, 1345, 1358 i 1405. godine. Upravna struktura Bihaca, normirana Marijinim privilegijem, u XIV stoljecu je dopunjena novim elementima. Na celu grada stoji villicus, cija je osnovna funkcija sudstvo. Uz njega egzistira i odredeni oblik gradskog vijeca, koga cine gradani koji su položili zakletvu (jurati) Sudska vlast villicusa, kako je to iz Marijinog privilegija proizilazilo, obuhvatala je i najteže sporove u kojima se radilo o prolivenoj krvi, a drugostepena instanca je bio kraljevski sud u Budimu.

Tokom XIV stoljeca u bihackom kraju se odvija niz procesa karakteristicnih za hrvatsku i bosansku historiju toga doba. Bihacu, kao središtu šire regije, sa statusom slobodne kraljevske varoši, sa zapada se približavaju krcki Frankopani, sa juga Nelipac, a sa sjevera i istoka nadiru Babonici i Hrvatinici, što znaci da se u jednom trenutku na ovom podrucju sudaraju interesi najmocnijih licnosti u Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni toga doba. U prvoj polovini XIV stoljeca u vrijeme ugarskog kralja Ludovika, inace bosanskog zeta, Bihac se sve cešce spominje kao uporište kraljevske vlasti. Narocito je na važnosti dobio bihacki kraj, kada je Ludovik odlucio da pod svoju vlast vrati Hrvatsku i gradove Dalmacije. On je krenuo na taj pohod u julu 1345. godine, ali su glavni posao nešto ranije obavili bosanski ban Stjepan II Kotromanic i hrvatsko-slavonski ban Nikola Sec. Sa njihovim vojskama se kralj sreo upravo pod Bihacem, gdje se u tom trenutku sleglo mnoštvo uglednika, kako iz kraljeve pratnje, tako i iz Hrvatske i gradova Dalmacije. Logor se nalazio na ušcu Klokota u Unu, preko puta samoga grada. Vec cinjenica da je logor bio smješten van grada, iako su Bišcani bili dužni dati kralju konacište u skladu sa odredbama svih dotadašnjih privilegija, govori jasno da se radilo o velikoj pratnji i punom sjaju kraljevskog velicanstva. U tom potezu treba, cini se, naslutiti i naraslu svijest Bišcana koji su skupljenom "cvijetu kraljevstva" htjeli pokazati da ni oni nisu bez korjena i da se u svom tom sjaju viteštva, grbova i plemenitosti i oni mogu necim pohvaliti. U drugoj polovini XIV stoljeca, kada je došlo do ustanka ugarsko-hrvatskih velikaša 1384. i sukoba sa Bosancima 1387. Bihac je došao pod bosansku vlast 1398. , i ostao pod tom vlašcu do 1404. godine, Novi ugarski kralj Sigismund se u ovim ratovima nije baš previše obazirao na stara prava, pa je tako i bihackoj opcini oduzeo zemljišni posjed. Bihac je i inace, za Sigismundove vlasti prestao biti interesantan kraljevskoj vlasti, pa je nakon potvrde starih privilegija 1405. godine bio 1410. godine založen zagrebackom županu Pavlu Čuporu i njegovom bratu.

Pojava slobodnih kraljevskih gradova po svojim organizacijskim pocecima pada u prvu polovinu XIII. st. , a rezultat je dugotrajnog, prije svega privrednog procesa, kojeg su pratile i temeljite društvene promjene. Oni su nova pravna kategorija medu slobodnim gradovima, nastali iz saveza vladara i gradana. Taj proces dostiže svoj vrhunac za vladavine kralja Sigismunda (1387-1437), kada ovi gradovi dobivaju status cetvrtog državnog staleža. Sjedne strane postaju vlasništvo Svete Krune koja je predstavljala državu, a s druge strane njeni direktni clanovi s pravom clanstva u Saboru. U srednjovjekovnoj Slavoniji u XIII. stoljecu, bilo je osnovano 11 slobodnih kraljevskih gradova, a u XIV. stoljecu. samo. 7. Medu navedenih 11 gradova status slobodne kraljevske varoši imali su Gradec (Zagreb), Varaždin, Virovitica, Samobor, Križevci, Karlovac, Bjelovar, ali i Bihac. Prema tome malo je gradova koji, poput navedenih, mogu slaviti svoj pravi rodendan. Vecinom, prvo je spominjanje zapravo najstariji vjerodostojni podatak o pojedinom naselju, dok se stvarni poceci pojedinog mjesta gube u maglama nepoznatih nam i izgubljenih isprava. I Bihac, odnosno naselje Otok sv. Ladislava postoji, kako smo vidjeli iz niza podataka, i prije povelje iz 1260. godine. Ipak, nakon skromnog podgrada kraljevskog castruma, koje bi se, kao mnoga slicna izgubilo, te danas ne bismo ni znali njegovu tacnu ubikaciju, stvarni podsticaj naseljavanju i oblikovanju prve urbane aglomeracije bila je bihacka magna carta libertatum, Marijina povelja iz 1262. godine.

Pocetkom XV stoljeca ugarsko kraljevstvo zauvijek gubi Dalmaciju, a nekako u isto vrijeme se na historijskoj pozornici ovih krajeva pojavljuje osmanski faktor. Ova dva dogadaja anticipiraju historiju Hrvatske, koje je Bihac u to doba bio dijelom, ali i Bosne cijim ce dijelom Bihac tek postati, za slijedeca dva stoljeca. Krajem XV stoljeca Bihac opet dolazi pod kraljevsku vlast i kao kljuc odbrane južne Hrvatske u drugoj polovini XVI stoljeca postaje centar vojnicki organizirane odbrambene jedinice kapetanijskog tipa. Po dolasku pod osmansku vlast 1592. godine Bihac je postao sjedište bihacke kapetanije, kadiluka, a od 1616. godine i bihackog sandžaka. Bihacka tvrdava, kao "bedem na granici" i "kljuc Bosne" je bila jedna od najvecih i najvažnijih utvrdenja Bosanskog ejaleta i nabolje cuvana u krajiškoj zoni, tokom cijele osmanske uprave.

Deset godina nakon austrougarske okupacije 1888. godine, austrougarske vlasti su porušile bedeme bihacke tvrdave, pod izgovorom potrebe da se grad može širiti. Austrougarska okupacija je prekinula nacin gradenja naslijeden iz osmanskog perioda, kako u pogledu urbanisticke koncepcije, tako i u smislu organizacije prostora u izgradnji novih objekata. Najveci broj objekata koji je graden u periodu austrougarske uprave bio je po ugledu na gradove Srednje Evrope, na prijestonice Bec i Peštu.

Ali, gubitak spomenika kulture je odavno postao usud Bihaca. Ako uporedimo plan grada Bihaca iz 1880. godine sa aktuelnim stanjem danas, onda se može vidjeti da su u cijeloj historijskoj jezgri Bihaca opstala samo dva objekta iz plana iz 1880. godine: Džamija Fetija i Kapetanova kula. To je zato što je Bihac u novijoj prošlosti imao dosta teških trenutaka. Pretrpio je brojna rušenja, bombardovanja i transformacije koje su uslijedile zbog primjene novih ideja arhitekture i urbanizma. Sve je to ostavilo teške posljedice na njegovu fizionomiju i uvjete življenja u njemu. Bihac je tako ostao bez znacajnog kulturnog naslijeda koje je svjedocilo o hiljadugodišnjoj prošlosti, bogatoj kulturi i tradiciji. Netragom su nestala brojna svjedocanstva postojanja Bihaca, te brisani tragovi postojanja o historijskoj svijesti njegovih stanovnika, uklanjani su simboli na kojima je ta svijest izgradivana. To je narocito došlo do izražaja u toku drugog svjetskog rata, kada je 1944. godine u nekoliko bombardovanja, po sistemu tepiha, od strane angloamericke avijacije, uništeno oko 70% grada. Najrazornije bombardovanje izvršeno je 17. maja 1944. godine, kada je 38 bombardera, u dva talasa zasulo cijeli grad sa bombama težine 250, 500 i 1. 000 kilograma. Od direktnih pogodaka teško su ošteceni i onesposobljeni mnogi objekti, a medu njima Gradska i Vojna bolnica, Gradsko poglavarstvo, Okružni sud, Župska redarstvena oblast, Poštanski ured i samostan casnih sestara, a srušene su zgrade Mjesnog zapovjedništva, crkva sv. Antuna i džamija u Harmanima. Porušeno je oko 100 privatnih kuca u centru grada, u cetvrtima Harmani i Otoka. Prema zvanicnim procjernama poginulo je oko 400 lica. Najviše žrtava bilo je u kuci Sulejmana Delica, iz koje je ispod ruševina vec prvog dana izvuceno 70 poginulih.

Prije ovoga Bihac je za krace vrijeme krajem 1942. i pocetkom 1943. godine postao središte oružane borbe naroda Jugoslavije. Oslobodenje Bihaca 4. novembra 1942. godine, predstavljalo je relevantan historijski cin od velikog znacaja za dalje pravce i sudbinu antifašisiticke borbe. Kao centar «Bihacke republike», koja je nastala spajanjem do tada oslobodenih teritorija Bosanske krajine i susjedne Hrvatske i cija je površina bila veca od Belgije i Švicarske, Bihac je postao sjedište najvišeg vojnog i politickog rukovodstva NOP-a. U njemu su rješavani najkrupniji problemi od kojih je zavisio ishod NOB-e, a najznacajnije vojne i politicke odluke u toku NOR-a doneseni su u Bihacu. U njemu je 26. i 27. novembra održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a koje je bilo od velikog znacaja za politicku afirmaciju narodnooslobodilackog pokreta na unutrašnjem i medunarodnom planu. Ono je imalo oblik parlamentarne sjednice na kojoj su se pitanja od najvece državne važnosti razmatrale javno pred prisutnom publikom. Prvo zasjedanje AVNOJ-a je potvrdilo proces federalnog institucionaliziranja Jugoslavije koji je trajao od prvih dana rata, mada se termin federacija nije prije jeseni 1943. pojavljivao u izjavama CK KPJ i središnjih organa NOP-a.

Pola stoljeca kasnije, Bihac je morao opet manifestirati svoj antifašizam. U sklopu agresije na R BiH i Bihacki okrug, 1992-1995. godine, Bihac je imao jedno od najznacajnijih mjesta u njegovoj odbrarni. U okviru organizacije i vodenja rata na bihackom podrucju, u potpunoj politickoj, ekonomskoj, informativnoj i svakoj drugoj vrsti blokade, u okruženju dijelova pet korpusa srpske vojske, u izuzetno teškoj i složenoj vojno-politickoj situaciji, SDA Bihaca je kroz formiranje Patriotske lige i institucije vlasti opcine Bihac i Okruga uspjela stvoriti uslove Komandi Opcinskog i Okružnog štaba za uspješno organiziranje i odlucno suprostavljanje agresoru. Zahvaljujuci narodu Bihaca i Okruga, pripadniicma 5. korpusa Armije R BiH, Vazduhoplovnoj grupi Bihac, GS HVO Regije Bihac, pripadniicma MUP-CSB Bihac i entuzijastima Namjenske vojne industrije, odbranjena je država Bosna i Hercegovina na prostorima Bihaca i Bihackog okruga.

Poslije formiranja bihackih brigada, predsjednik SDA Bihaca dr Irfan Ljubijankic je kao predsjednik Skupštine Okruga Bihac Bišcanima u intervju u listu "Bosna" u ljeto 1992. godine porucio da je uvjeren da ce iz Bihaca krenuti jedinice koje ce oslobadati Bosnu i Hercegovinu. Pobjednicki pohod ovih jedinica je uslijedio 1995. godine, ali je, nažalost zaustavljen u jesen iste godine, prijetnjom NATO udarima. Do tada je na Bihac palo preko dva miliona granata. Do tada je Bihac kao centar zašticene zone morao izdržati blokadu 1201. dan i više ofanziva , ciji je cilj bio da se slamanjem Bihaca dokaže kako Armija R BiH nema snage, država R BiH nema snage, te da se uslovi neko politicko rješenje koje je imalo za cilj podjelu Bosne i Hercegovine. Jedna od najtežih ofanziva uzvedena je krajem 1994. godine, kada su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj iz tzv. UNPA-zona napali sa leda Peti korpus, cime je otvorena tzv. Bihacka kriza. Iz zaštitne zone u jednoj državi, organiziran je napad na zašticenu zonu u drugoj državi. Šest mjeseci prije napada, zašticena zona Bihac se izgladnjivala, humanitarni konvoji uopce nisu išli (od 143 konvoja samo 12 je prošlo, 131 je vracen), a neposredno pred napad zašticenu zonu Bihac je napustio Francuski bataljon. Zamjenila ga je jedinica iz Bangladeša, malobrojna i slabo naoružana. Uspostavljena je potpuna medijska blokada, jer u citavoj zašticenoj zoni nije bilo nijednog stranog dopisnika, a UNPROFOR je u svojim izvještajima umanjivao obim i znacaj napada. U svom obracanju na samitu KESS-a 5. decembra 1994. godine Alija Izetbegovic je skrenuo pažnju na ovaj napad postavljajuci pitanje kako to da citava svjetska zajednica, otjelovljena u Ujedinjenim nacijama i mocnom NATU ne može spasiti jedan ugroženi grad.

Iako je srbijansko-crnogorski agresor u ofanzivama 1994, i 1995. godine upotrebio sve ono što je imao na raspolaganju, ne samo na prostorima Srbije i Crne Gore, nego što je posebno karakteristicno, sve ono iz okupiranih podrucja Hrvatske, iz tzv. UNPA zona (uz stalno korištenje aerodroma u Udbini), uspješno je organizirana odbrana zašticene zone Bihac. Odbrana zašticene zone Bihac u potpunom okruženju (tri neprijatelja). predstavljala je svojevrsni fenomen, zbog toga što je malo primjera u historiji u kojoj se jedna vojna formacija ili dio naroda u višegodišnjem okruženju opstali. Zbog ove cinjenice vrlo teško je poistovjecivati ili porediti rat na bihackom podrucju sa slicnim primjerima ratova u historiji. Možemo samo konstatirati, bez obzira o kojem periodu se radi, da su se opkoljeni gradovi, regije ili vojne formacije uglavnom predavali ili bili vojnicki pregaženi. Odbranom zašticene zone Bihaca: onemogucena je podjela Bosne i Hercegovine, sprijeceno je ujedinjenje dvije srpske paradržavne tvorevine i olakšalo je Hrvatskoj oslobadanje vlastitih teritorija u operaciji "Oluja" 1995. godine. Spas Bihaca je bio glavni razlog što ova oslobodilacka hrvatska akcija nije dovela do sankcija Hrvatskoj, iako joj se protivio široki diplomatski krug.

Nijazija Maslak